Ljubav prema sportu prevazilazi sve barijere

Već je nosila zastavu Bosne i Hercegovine, na 11. zimskim paraolimpijskim igrama u Sočiju. Početak godine obilježila je srebrnom i bronzanom medaljom na međunarodnim takmičenjima. San o uspjehu na olimpijadi za osobe sa invaliditetom i dalje sanja, vrijedno radeći na poboljšanju svojih sposobnosti. Ona je Ilma Kazazić, jedna od rijetkih pahulja bh. skijanja za osobe sa invaliditetom. Osim brzine spusta niz svjetske staze, razvija i brzinu uspona do vrha.

"Imam oštećenje jednog djelića centralnog nervnog sistema koji upravlja motorikom i to se odrazilo na moj hod. Naši doktori, do moje treće godine, nisu dali nikakvu dijagnozu, sve se svodilo na čekanje, što moji roditelji nisu željeli. Sa nepune tri godine odveli su me u Englesku, gdje je mi je urađena analiza hoda i ustnovljena dijagnoza blažeg oblika cerebralne paralize", kaže na početku Ilma.

Uspostavljanje dijagnoze, kao i kod drugih osoba sa invaliditetom, samo je početak borbe i puta do cilja. Ilmin cilj je ubrzo postao – sport.

„Oko sebe nisam imala ljude opterećene predrasudama, pa nisam imala ni neugodna iskustva, ili to nisam željela da vidim. Jednostavno, po prirodi sam optimista i ne želim da me sputava stav, neznanje ili neinformisanost okoline. Tako, kad kažem ljudima da imam cerebralnu paralizu, nekako očekuju da koristim kolica ili pomoć drugog za kretanje, što, kako vidimo, ne mora biti tačno", reći će.

Stvar njenog ličnog opredjeljenja, u kombinaciji sa podrškom okoline, doveo je samo do jednog – rušenja barijera i ostvarivanja želja.

„Uz želju i rad roditelja, a i moju volju, svaku prepreku sam savladala. Ne postoji ništa što sam željela, a da nisam probala i vrlo često uspjela da ostvarim. Veliki sam zaljubljenik u skijanje i već sam postigla dosta u tom sportu. Uspjehe u skijanju pratili su uspjesi u životu, uopće. Zahvaljujući toj ogromnoj ljubavi prema sportu uspjela sam da prevaziđem teškoće koje uzrokuje cerebralna paraliza", ističe.

Do medalja i priznanja koje je nizala, najčešće je stizala enormnim ulaganjem od strane porodice, udruživanjem snaga sa sportistima koji takođe imaju invaliditet iz okolnih zemalja i neodustajanjem. Nekad je bilo prosto nevjerovatno da izlaze na crtu sportistima iz zemalja u kojima su ulaganja u sport, a naročito u sport za osobe sa invaliditetom, nemjerljivo veća.

„Moja najveća podrška u svim segmentima mog života su moji roditelji i starija sestra. Njihova ljubav je nezamjenjiva. Pored roditelja, podršku čiju sam imala, je od mog dragog rahmetli profesora Senada Turkovića. Njega sam doživljavala i voljela kao oca. Pozitivizam kojim je zračio davao mi je krila, ne samo za uspjehe u skijanju, već i moralnu podršku. I kad nije bio sa mnom na takmičenjima, bio je tu za mene 24 sata online. Nedostaje mi mnogo", iskreno će sagovornica.

Ilma želi da iz njene priče izađe jedna bitna poruka ljudima bez invaliditeta.

„Cerebralna paraliza i uopće invalidiitet, nisu bolest, nego stanja. Ono što mi je najviše smeta je sažaljevanje. Voljela bih kad bi svi ljudi to shvatili. Onog momenta kad prihvatite osobu sa invaliditetom kao da nema nikakav invaliditet, tek tada ćete shvatiti da mi nismo ništa posebniji od vas, već obični ljudi koji imaju svoj prilagođen život kao i svi drugi ljudi, na neki svoj način. ", kaže Ilma.

Sa druge strane, kao osoba sa invaliditetom, poslužila se vrlo jednostavnim receptom za ispunjen život.

„Snaga duha, dobra volja, ogromno strpljenje, želja za uspjehom, pozitivni pogledi na život, pozitivni ljudi oko vas, osmijeh na licu, sreća u duši. Sve to izmiksati, sipati u glavu, ravnomjerno rasporediti po svom životu i poslužiti si uz puno vedrog duha i vjere u sebe", gotovo u dahu nabraja.

Dok je ostavljamo da trenira i juri nazad svim obavezama koje je čekaju do ispunjenja sna, sa nama je podijelila utiske sa zajedničkog druženja ljudi čije ste priče mogli, ili ćete u narednom periodu čitati u okviru kampanje #PonosniNaSebe.

„Osobe sa invaliditetom u BiH trebaju biti ponosne na postojanje MyRight-a u Bosni i Hercegovini. Oduševljena sam njihovim ciljevima i načinom na koji ih ostvaruju. Njihov optimizam i želja da približe invalidnost osobama koje nemaju invaliditet urađena je na tako nenametljiv način kojim ni u jednom momentu osobe sa invaliditetom ne izdvaja od „običnog čovjeka" i sve to radi tako da čak i one osobe koje su sklone sažaljevanju nemaju na šta da se sažale. To je i bit čitavog „problema" invalidnosti", zaključuje Ilma. Oni sumiraju i prenose svijetu ono što mi želimo da ljudi bez invaliditeta shvate", zaključuje Ilma.

Baš tu negdje i jeste srž onoga što želimo prenijeti kroz priču o ponosu. Pravo čovjeka na uspjeh uprkos nametnutim ograničenjima, jednostavnost življenja uz adekvatan pristup, i sreća zbog svega što osvarujemo. Ne čini li vam se da je to zajedničko svim ljudima, ma kakve različitosti nosili sa sobom?

Priča o Ilmi nastala je u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini.

Ana Kotur za MyRight