Kako ne treba učiti engleski? (Piše: Ira Adilagić)

Pitanje koje mi u posljednje vrijeme često postavljaju je - kako samjanaučila engleski jezik? Pitanje je zanimljivo, a odgovor bi mogao biti još zanimljiviji. Svi znamo da jezik učimo slušajući ga i govoreći. Tako se počinje. Da li to znači da osoba oštećenog sluha ne može naučiti strani jezik? Šta vi mislite? E, može!

Iako sam osoba oštećenog sluha (nagluha osoba), to ne znači nužno da koristim samo znakovni jezik. Komuniciram uspješno sa drugim ljudima pomoću čitanja sa usana. Znači, kako bih razumjela šta neko govori, moram moći pročitati sa njegovih/njenih usana. Ako sam tako mogla naučiti maternji jezik, zašto ne bih mogla i engleski jezik? Tako, lijepo, po istom, ali malo prilagođenom, istina komplikovanijem principu, krenem sa učenjem novog jezika.

U engleskom jeziku ne vrijedi naše pravilo: „Piši kao što govoriš, čitaj kako je napisano”. Tako da sam dugo vježbala pravilan izgovor za svaku riječ pojedinačno. Za mene nije dovoljno da znam kako se riječ speluje. Pored toga, neko mi treba napisati našom abecedom kako se čita, odnosno, izgovara ista riječ, a u isto vrijeme moram gledati kako se usne pomjeraju dok neko drugi izgovara tu riječ. To je ono najvažnije kako bih sutra istu riječ koristila, ali i prepoznala! Djeluje komplikovano, ali čovjek se na sve navikne. Sjećam se, kao dijete, mama me je 5 dana učila jednu jednostavnu riječ na engleskom. Nisam još znala pisati, danas je to moja najdraža riječ, ice-cream (sladoled).

Pravilan izgovor je najveći izazov za mene u učenju engleskog jezika. Ali, vjerujem da nije samo za mene, za mnoge ljude je to izazov. Također, ima ljudi koje teško razumijem kad govore, zbog načina na koji pokreću usne, ali razumijevanje nečijeg govora nije problem jedino osobe oštećenog sluha, zar to nije problem koji svi ponekad imamo?

Ima još jedna stvar! Čini mi se, ništa mi mrže nije nego kad mi neko kaže da prevodi „prema sluhu" i „po zvučnosti, kako ti ljepše i prirodnije zvuči". Kod mene toga nema. Kod mene može samo argumentovano da se prevodi. Tačno tako, argumentovano! Kad prevodim, zna se šta, kako, gdje i zbog čega, koje se tu gramatičko pravilo primjenjuje, zašto određeno glagolsko vrijeme i sl. (Čuj, prevode kako zvuči!)

A sad još samo ovo: ne možete unaprijed uvijek znati s kim ćete razgovarati i na koji način ta osoba koristi usne i kako gestikulira. Nedavno je tim u kojem radim u British Council u Bosni i Hercegovini organizirao susret delegacija iz više zemalja. U grupi za koju sam se ja brinula je bila gospođa koju apsolutno nikako nisam mogla razumjeti šta govori. Zbog načina na koji govori, bilo mi je nemoguće pročitati i raspoznati riječi. To je primijetila i moja kolegica, i odmah smo se zamijenile. Ona je preuzela moju, a ja njenu grupu. Ali nedugo poslije toga, kada ju je jedan gospodin nešto upitao, a ona zbog velike buke koja je bila okolo nije mogla razumjeti, ja sam „iz prve" pročitala pitanje sa njegovih usana i ponovila joj ga.

To je timski rad!